Tome služi državljanstvo. Valjda. Ukoliko imate državljanstvo zemlje s uređenom diplomacijonm. Diplomacijom koja ima stil, manire, školu i tradiciju.

A što je s kapetanom Laptalom? Da li je on apatrid ili se možda samo tako osjeća? Jer kaže predsjednik Mesić da Laptalo i NIJE PREVIŠE TRAŽIO POMOĆ! Nije mi jasno Predsjedniče, što je trebao napraviti Laptalo, kleknuti na koljena i zamoliti državni aparat da ga pita kako je? Ili je možda trebao poslati molbu s biljezima!? Pa valjda se podrazumijeva da će se diplomacija njegove države angažirati na njegovom slučaju, pa valjda tome diplomacija i služi. Ukoliko nije tako, čemu slati diplomate uokolo i plaćati im smještaj u vrijeme modernih komunikacija kada se sve može obaviti telefonom ili internetom?

Nedugo nakon što se naš Predsjednik povjerio medijima kako se Laptalo mislio sam obraniti (uz ogradu da je to čuo od naših ljudi u Veleposlanstvu u Grčkoj), svi odreda su ga demantirali: odvjetnici, članovi obitelji i predstavnici sindikata pomoraca. Ne samo da su kontaktirali Veleposlanstvo nego su kontaktirali i Predsjednika osobno, čak su s njime i razgovarali. Pitam se da li nam je Predsjednik dementan, ili mu je samo neugodno?

Dajte se gospodo predsjednici, ministri, veleposlanici i diplomati dogovorite: jeste li napravili sve što je u vašoj moći, a sukladno zakonu i običajima, ili niste? Bez obzira na ovakvu presudu, da li ste, na pravdi Boga, učinili sve da olakšate položaj Krista Laptala i njegove obitelji? Ako jeste, čemu relativiziranje priče i opravdanja poput zadnje Sanaderove izjave: “Da smo u Europskoj uniji i NATO-u, sigurno bi naš položaj i u ovom problemu bio puno jači. Ja ne znam bismo li i tada mogli brzo rješavati stvari. Ali bilo bi nam lakše. I bit će nam lakše i bolje”. Ako ste napravili sve što je u vašoj moći, onda pogledajte narod u oči i to jasno izrijekom recite!

Gospodine Sanader, činjenica da Hrvatska nije članica EU ili NATO-a ne priječi (odn. ne bi trebala priječiti) vaše potčinjene da se susretnu s odvjetnikom capt. Laptala i da mu pruže sve potrebne informacije iz jednog drugog slučaja a koje su mogle doprinijeti kvalitetnijoj obrani. Međutim, vaši potčinjeni to nisu uradili, jer izgleda nikome NIJE STALO. I nitko ne odgovara za to.

Poznavajući našu tradicionalnu diplomatsku „sposobnost“ (da zauzme „pregovarački položaj“) držim da mogu reći: SRAM VAS BILO (premda, da bi nekog za nešto bilo sram mora „imati obraz“)! Ne plaćamo vas toliko puno da biste si mogli dozvolili luksuz da zbog vaše nesposobnosti ili nezainteresiranosti, na koju nemate pravo, (kako se čini nevin) čovjek guli 14 godina u tuđem zatvoru.

Cijeli srpanj sam na odmoru, što uključuje i odmor od računala. Ipak, dan prije izricanja presude stigao sam na zadnje odredište moje „dužjadranske ljetne turneje“: u Dubrovnik. I tu sam dočekao vijest o ovoj skandaloznoj presudi. Ljudi su zgroženi, očajni. U Gradu svako jutro pijem kavu u istom kafiću već godinama. Svako jutro tu susrećem jednog starog gospara u lanenom odijelu, „kapetana duge plovidbe“ još iz vremena parobrodova. Ne znam mu ime, ali mogu reći da smo stari znanci (pred neku godinu mi je pričao o prvom brodu na kojem je bio, sjećam se imena: P/B Gruž – na slici je gore): on me svake godine s toplim osmjehom iznova pozdravi, upita što je novog u Zagrebu i zaželi ugodan boravak u Gradu.

Jučer sam ga našao u kafiću suznih očiju, i nije bio jedini.

P.S. Jutros sam slušao raspravu mlađarije u kafiću na temu što sada napraviti. Pale su ideje: okrenuti sve grčke zastave naopako, išarati automobile s grčkim tablicama, prvi sljedeći grčki brod koji uđe u luku (ili ima kapetana Grka) dobro pretrest’ i ukoliko se u pretresu nešto nađe (a naći će se sigurno) odmah uhapsiti kapetana i sl…